Životni podvizi – aktivan život nakon transplatacije

Naizgled krhko tijelo, siguran glas, jasna misao, istrajnost, disciplina, sportski duha, mnogo teških trenutaka, dio su životne priče profesorice psihologije Ane Mrčić (57) iz Zagreba, čija je volja i želja da zagrli sina, i bude mu podrška u odrastanju, inspiracija za svakog čovjeka. Kada joj je dijagnostifikovana maligna hematološka bolest, njen život je u 43. godini postao stalna borba za zdravlje. Prvo su tri godine protekle u čestim dozama primanja krvi a kada je potvrđena dijagnoza oboljenja koštane srži Ana nije posustala. U mladosti je trenirala atletiku, prekinula, pa opet nastavila kada je sin Filip krenuo na treninge. Zahvaljujući psihofizičkoj spremnosti ljekari su je predložili za transplantaciju koja je uspješno završena 2014. godine a njen donor je mlada žena iz Hrvatske.

U Pljevljima Mrčić je govoreći, u septembru na “Prvim međunarodni susretima dijaliziranih i transplantiranih pacijenata Pljevlja 2024.”, na temu”Tjelesna aktivnost i tjelesne vježebe” istakla da je fizička neaktivnost jedan od faktora pogoršanja psihofizičkog stanja.

-Bila sam aktivna tokom dijagnoze, kao i nakon transplantacije. Šest mjeseci nakon transplantacije počela sam se natjecati. Bavila sam se atletikom, plivanjem, planinarenjem, raftingom. Nakon uspostavljanja dijagnoze obišla sam svih sedam kontinenata. Za vrijeme uspostavljanja dijagnoze pobijedila sam na evropskom i svjetskom prvenstvu veterana u atletici, pela sam se na Triglav, Kilamndžaro, učestvovala na plivačkim maratonima…- istakla je Mrčić. Ona je naglasila da je vježbanje najbolje za oboljele. U početku, kako je kazala, početi sa manje zahtjevnim vježbama.

– Ne moraju biti svi sportisti. Nagraditi sebe za svaki uspjeh. Treba se pokrenuti, hodati, istezati se. Hoćemo li preživjeti ili proživjeti odluka je na nama – kazala je Mrčić.

Za Pljevaljske novine je kazala da se u Hrvatskoj uradi godišnje do 80 transplatacije koštane srži, da je prošle godine transplatirano 300 organa, I da u registru potencijalnih darovatelja 66.000 osoba upisano u registar davalaca koštane srži, od tog 180 ljudi je dalo svoju koštanu srž I toliko ih spaslo života.

U školi je radila 27,5 godina a nakon  transplantacije koštane srži je u invalidskoj penziji. Govori pet jezika, daje online časove jezika I prevodi. Sin Filip (25 ) je hrvatski reprezentativac u skoku u vis.

“U početku je moje zdravlje praćeno jer su mislili da ima manjak trombocita u krvi. Zamor, krvarenje desni, modrice, sve je nestalo transplatacijom ali nakon godine pojavile su se komplikacije zbog odbacivanje koštane srži pa su usledile nove terapije, a sve se odrazilo na kuk i njegovu zamjenu a i drugi kuk je problematičan”, priča Ana. Na evropskim i svejtskim takmičenjima u veteranskoj atletici osvojla je 10 medalja za sedam godina,  iz troskoku u vis, skoku u dalj, trčanju, bila prvak na evropskim i svjetskim prvenstvima za osobo starije od 35 godina. Sve medalje su bile prije transplatacije, ove godine u skoku u vis na takmičenju za transplantirane osobe. Nakon transplatacije nije se takmičila, usledilo je rekreativno planinarenje, plivanje. Ove  godine otplivala 75 km za nepunih mjesec, preko 2 km dnevno.

Bolest I transplatacija nisu bile prepreka, Ana je posjetila 56 država svijeta I sve kontinente, najviše putem atletskih takmičenja. Kaže da je oduvijek voljela aktivan život, sport I putovanja, nasperm svojih mogućnosti. Prvo svjetsko zlato osvojila je 2016. U Pertu u Australiji, kada je dobila dijagnozu, a trombociti su bili ispod 10 (normalno je do 300), leukociti ispod 1 a hemoglobin oko 60, evropsko zlato osvojila ljudi sa takvim vrijednostima u krvi se jedbvapoduignu iz kreveta, I svi su bili u čudu da je tako nešto moguće, ulagala je mnogo truda. Evropsko zlato osvojila je 2014. U Izmiru u Turskoj.  

Sve države je posjetila preko atletike a posjeta Antartiku je bilo najskuplje I najljepše putovanje. Kaže Ana da je “kvaka” u tome što dosta vremena potroši za traženje I rezervisanje povoljnih karti I smještaja.

“Veliko je bogatstvo da upoznam druge kulture I vidim kako drugi ljudi žive.Veseli me gdje god da odem ali se moru najviše radujem.Na Antartiku smo bili ljeti, temperature do minus 5 ali je osjećaj hladnoće veći. Veliko bijelo prostranstvo na kome se nalaze privremeno smještene ekspedicije, pingvini, kitovi, tuljani, ptice. Tamo je nešto posebno I drugačije.Tamo nema pogodnosti civilizacije, samo čista priroda”, priča Ana. U Africi je bila na Kilimandžaru na najvisočijem vrhu 5.895 m, na Alpima i Velebitu boravila je po 15 dana, kako bi popravila hemoglobin ali nije bilo rezultata.

“Manje ćemo se umarati ako vježbamo. Karakterno sam uporna I ne odustajem od ciljave ali ih ne postavljma previsoko. Kada sam postala bolesna onda sam trenirala jer sam mislila ako mogu da treniram onda nisam toliko bolesna ili već sam dovoljno dobro jer mogu da treniram. Imala sam dosta kriza, da najradije ne bih ustala iz kreveta već zaspala, na koje niko nije imun, ali sam se samoohrabrivala. Obučem tenisice, odtrčim I pobjedim samu sebe. Cilj mi je da pomjeram svoje granice”, kaže Ana koja svojim primjerom, predavanjima i volontiranjem pruža podršku svim pacijentima koji se bore za ozdravljenje. Otac, prijatelji i sin su njena podrška u životu.

Dražen Zemun, član hrvatske Udruge “Transplant”, istakao je da je ta zemlja prethodnih godina značajno napredovala u oblasti transplatacije.

Kazao je da mu je prije 17 godina tranplantirano srce i da se dobro osjeća.

-Kod nas u Hrvatskoj prošle godine transplantirana su 42 srca, dvjesto i nešto bubrega. U principu na milion stanovnika smo vodeća zemlja u Evropi a iza Španjolske po broju transplantiranih organa –  rekao je Zemun .

Tomislav Žuljević (60), predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH, kazao je da je transplatacju imao prije 17 i po godina i da je nastavio aktivan život. Kaže da u BiH umre svake godine 400 bolesnika dijaliziranih ali se toliko novih pojavi. Istako je primjere osoba koje više decenija idu na dijalizu, Stojče Cejkovski  45 godina a Nermina Krivić iz Ključa 41 godinu.

Žuljević kaže da je bio 14 mjeseci na dijalizi, svaki drugi dan. i da proces traje od 4 do 5 sati “ležite, prikopčani ste za aparat. 5 l krvi 14 puta  uđe u aparat i vrati se u tijelo.”

“ Ja sam to jako teško podnosio. Kada iziđete sa dijalize kao da ste neko drugi, isrpljujuće je. Ljekari su zaključili da se upala krajnika I upale pluća, iz djetinstva, odrazilo na bubrege koji su odumirali. Kada je njihov rad pao ispod 30 odsto, usledili su otok, umor, otežan rad srca,” kazao je Žuljević ističući da ga je spasio sestrić donacijom bubrega i sada posle 17 godina živim normalno, društveno je koristan.

Pomažem ljudima koliko mogu da I oni dožive sreću koju sam ja doživio, da prodišu punim plućima. U Federaciji oko 2000 su bubrežni bolesnici na dijalizi, od čega je oko 700 je za transplataciju a oko 200 ih čeka na listi za transplataciju bubrega, oko 35 je na listi za transplataciju jetre čeka za srce blizu 30 pacijenata. U vrijeme pandemije koronom nije bili ni jedna trasplatacija, prošle godine je bilo 16 transplantacija, ove do sada 17 pacijenta.

Važno je razgovaratai o donacijama jer je to jedina grana medicine koja zavisi od donora. Nije svaka poreminula osoba donor samp 2 odsto preminulih osoba na intezivnoj njezi su donori, oni koji su imali jaske saobraćajne nesreće samo 2 % preminulih osoba u biolnici su donori I od njih morate dobiti odbrenje za donorstvo; kazao je Žuljević ističući da je povećan broj bubrežnih pacijenata, a da jerazlog  stress, neuredan I nekativan način života uz visok krvni pritisak I šećernu bolest. Nakon transplatacije popeo se na najviše vrhove u Sloveniji i Grčkoj.

-Malo je poznato da je jedna godina dijalize cijena transplantacije. To su stvarno velike uštede za državu tako da je jako važno govoriti o donorstvu i transplataciji – rekao je Žuljević.

Tekst objavljen u Pv novinama