Slobodan Mentović, profesor fizike i astronomije, umjesto SAD izabrao život u Pljevljima

Da Pljevlja nisu grad iz koga mladi samo odlaze, već se i vraćaju, dokazuje primjer uspješnog profesora fizike i astronomije, dvadesetedevetogodišnjeg Slobodana Mentovića. Objektivnim i preciznim odlukama, odgovornošću, radom, upornošću i strpljenjem, savladava izazove koji se nađu na njegovom životnom putu. Vratio se u rodni grad prije šest godina, nakon šestogodišnjeg školovanja, prvo u Mostaru, a zatim u Evanstonu. Nije se pokajao jer je u Pljevljima, kako kaže, počela stabilizacija društvenih i ekonomskih prilika.

– Oduvijek sam gajio ljubav prema fizici, još od osnovne škole. Bio sam odličan đak, pohađao sam OŠ “Ristan Pavlović”, išao sam na takmičenja, a moja nastavnica Angelina Vučinić pružala mi je veliku podršku i zbog nje sam zavolio fiziku. Kasnije u Gimnaziji “Tanasije Pejatović” nastavio sam i dalje da se bavim fizikom sa istim intenzitetom, a podrška su mi bili razredni straješina Jovanka Brašanac i Nevena Tomić, profesorica engleskog jezika – priča Slobodan i dodaje da je nakon drugog razreda Gimnazije dobio mogućnost da nastavi školovanje u Srednjoj školi “Koledž ujedinjenog svijeta” u Mostaru, prestižnoj školi u kojoj su godišnje primali po dva učenika iz Crne Gore.

Slobodan je želio da stekne nova iskustva. Školu je upisao 2012. godine, koja je tada brojala 70 učenika, sa skoro svih kontinenata. Školovanje je bilo na engleskom jeziku, a stipendija od 25.000 evra plaćena za obje godine.

-Porodica me podržala u ovoj odluci, iako im nije bilo lako, naročito majci. Živjeli smo u Brvenici, roditelji su se bavili poljoprivredom. Otac je radio u “Vektri – Jakić” i kada sam pošao na studije u Ameriku otišao je u penziju. Svaki dan sam putovao u Pljevlja, prvo u osnovnu, a onda u Gimnaziju, i znajući koliko su su se žrtvovali da bi školovali mene i sestru, roditelji su shvatili da je to bila odlična prilika za mene – ističe Slobodan.

“Koledž ujedinjenog svijeta” je bio izazovan za Slobodana. U ovoj školi odabrao je predmete koje je izučavao tokom dvogodišnjeg školovanja: maternji jezik iz kojeg je izučavao književnost, čitanje djela, pisanje eseja, engleski, matematiku, fiziku, hemiju i interdisciplinarni predmet (politika, ekonomija, istorija, geografija, konflikti kroz istoriju, kao i trenutni koje je izučavao). U školi u Mostaru, kako navodi Slobodan, podsticali su učenike da se bave vannastavnim aktivnostima. Oni koji su bili talentovani za umjetnost mogli su da biraju vizuelne umjetnosti, muziku, teatar. Slobodan je išao na ples na prvoj godini, igrao fudbal i volontirao. Uspješno je završio školovanje u Mostaru, gdje je imao dobrog profesora iz Poljske koji je Slobodanu predavao fiziku, a već prije završetka druge godine saznao da je primljen na američki Univerzitet “Northwestern”u Evanstonu u blizini Čikaga u kome je proveo četiri godine na Odsjeku za fiziku i astronomiju. Takođe, i na ovom fakultetu, kao odličnom đaku, stipendija je bila obezbijeđena.

– Uz opšte obavezne predmete otkrio sam jednu granu psihološke nauke koja se bavi procesom razmisljanja, pa sam izabrao da izučavam kognitivne nauke i programiranje, koji nisu bili obavezni, pošto mi je ostajalo slobodnog vremena. U Mostaru kao i u Americi dijelio sam životna iskustva različitih kultura. Vidici su se promijenili, obogatili. Glavno je da sad svijet posmatram kao cjelinu i fokusiram se na sličnosti među nama. Nisam imao problema sa Holanđanima u Mostaru, niti sa Amerikancima na fakultetu, jer svi imamo slične životne ciljeve, iskustva, dobra i loša koja nosimo, a koja su nam zajednička. Živimo svoje živote u situacijama u kojima smo se našli, bilo u Čikagu ili Mostaru. Stekao sam prijatelje sa kojima sam i danas u kontaktu – objašnjava Slobodan. Nije imao namjeru da ostane u Americi, a prve dvije godine je razmišljao da će se baviti naučno-istraživačkim radom.

-Radio sam kao asistent – studentski radnik sa profesoricom koja se bavila istraživanjima u programiranju. To istraživanje je vezano za simulaciju određnih kosmičkih pojava, pisao sam i programe i proizvodio te simulacije. Sarađivao sam sa doktorandima, starijim studentima. Gledajući svakodnevicu i nesigurnosti tog posla, krenula su dvoumljenja, kao i zbog kompleksnosti toga posla. Niko nema siguran posao na tom polju istraživačkog rada, pa sam odlučio da ću nakon završetka fakulteta da se bavim prosvetnim radom – kaže Slobodan. Tako je i bilo, u Pljevljima je dobio stalno zaposlenje 2018. godine u OŠ”Ristan Pavlović”, na mjestu nastavnika fizike, a predaje fiziku i u Gimnaziji “Tanasije Pejatović” kao i u SSŠ zbog dopune norme. Nije lako danas biti prosvetni radnik, ali Slobodan stiže i sada mu je to rutina da uskladi programe u različitim školama. Napominje da je na fakultetu u Americi od 8.000 studenata tokom četvorogodišnjih studija bilo svega dvadesetak fizičara, i shvata Slobodan važnost svoje uloge i uticaja na učenike, kao što su njegovi nastavnici i profesori imali na njegovu profesionalnu karijeru.  Zna da prepozna učenika koji se trudi i koji je zainteresovan za fiziku, kao i da ga podstakne u njegovom zalaganju i srećan je zbog takvih đaka. Trudi se, kako kaže, da ne bude strog, i da uspostavi legitiman autoritet, a učenici to prepoznaju i cijene.

– Ljudski se dogovaramo i razgovaramo, i kada dogovor nije ispoštovan sledi moj odgovor na nerad. Kada djeca znaju kako teče taj rad i kada znaju od početka moje kriterijume onda sve realno prihvataju i postigniće i nepostignuće. Ocjena je bitan faktor motivacije i važno je učenika podstaći na bolji rad nego onaj što pokazuje i ne učiniti od fizike bauka. Nemaju svi isti kapacijet za fizikom, umjetnošću, društvenim naukama. Svi su talentovani  a različite stvari. Fokus je na saradnji profesora i  učenika – zaključuje Slobodan.

 S.Z.