Selo i porodica – oaza sreće i zadovoljstva

U posjeti porodici Gojka  i Milojke Vučinić iz Brvenice

Bračni život je lađa koja nosi dvije osobe po olujnom moru. Ako samo jedna napravi kakav nagli pokret lađa će potonuti, zapisao je Tolstoj. Naši domaćini 50 godina plove usklađenim pokretima i sigurna su luka i oslonac jedno drugom. Veliko je zadovoljstvo kada dvoje dočekaju zlatnu svadbu, u porodičnom okruženju, u zdravlju i veselju, srećni i ispunjeni potomcima. Gojko (69) i Milojka (66) Vučinić iz Brvenice za Novu godinu u krugu porodice proslavili su 50 godina braka. Kćerke Nataša (49), Tanja (47) i Sanja (40), unučad Luka, Neda, Anica, Andrea, Nevena i Kosta, zetovi Duško i Miloš, priredili su u Brvenici slavlje u kojem su svi uživali.

Ova složna porodica, za Božić, kao i za slavu Svetog Đorđija, uvijek je na okupu u Brvenici kada u kući sve odiše prazničnom atmosferom. Od prošle godine, porodica je siromašnija za jednog člana, jer su u februaru, izgubili zeta Zorana, supruga najstarije kćerke Nataše.

Iako je Gojko bio zaposlen u Pljevljima nikada ni on ni supruga nisu imali želju da napuste selo, koje je udaljeno 14 km od grada. Selo u kojem još ima ljudi, i manje napuštenih imanja nego u ostalim selima naše opštine.

Bili su mladi kada su zasnovali brak, Gojko je imao 19, a Milojka 17 godina. Na pitanje šta je recept za uspješan brak, Gojko odgovara da nema ljubomore, a da ima poštovanja i ljubavi. Baba i djeda radosno pokazuju fotografije unučadi, ponosni na njihove uspjehe.

-Od najstarije kćerke Nataše koja živi u Podgorici imamo unuku Nedu koja je završila Poljoprivredni fakultet i u maju se udaje. Svadba je zakazana u Podgorici, gdje budući mladenci i žive. Unuk Luka, zaposlen u KBC gdje radi kao medicinski tehničar, ali studira i engleski jezik u Nikšiću. Anica, starija kćerka Tanjina, uspješna je na doktorskim studijama Mašinskog fakulteta u Čikagu, a mlađa Andrea studentkinja prve godine Pravnog fakulteta u Beogradu. Sanjina kćerka Nevena pohađa prvi razred Gimnazije “Tanasije Pejatović”, a Kosta je četvrti razred OŠ “Salko Aljković” – priča vrijedni domaćin Gojko.

Iako je bila veoma mlada kada se udala, Milojka je u Orlji u porodici Petrić u kojoj je rođena naučila sve ručne radove, a u porodici Vučinić nastavila još vrednije da radi.

-Živjeli smo 10 godina u zajednici, u maloj porodičnoj kući sa svekrom, svekrvom, bratom, snahom i četvoro djece. Iako je kuća bila mala, sve je bilo lako, jer je vladala sloga, radost i zadovoljstvo – kaže Milojka.

Danas žive u moderno opremljenoj kući, koju je Gojko napravio sa bratom Miomirom. Već pri ulasku u dvorište zapažamo sa koliko ljubavi i pažnje je dvorište uređeno. Tuje, ruže, i mnogobrojno drugo cvijeće krasi dvorište za koje je Milojka i nagrađena od Opštine u akciji “Biramo najuređenije dvorište” u kategoriji za seosko područje. Veliko je dvorište u kome uživa porodica Vučinić, i u kojem organizuje mnoge proslave.

-Kuću smo renovirali. Uradili smo fasadu i novu stolariju, tako da sada duplo manje ogreva trošimo – ističe Gojko.

Dnevna soba i kuhinja odišu toplinom i besprekornom urednošću, a  ručni radovi koji su djelo spretnih Milojkinih ruku, vidljivi su na zidovima: mnogobrojni gobleni, koje je Milojka sa puno ljubavi vezla i kada je imala najviše posla, dok su gradili kuću, stolnjaci heklani  i vezeni, na stolovima, stoličarke na stolicama, u uglu dnevne sobe započet džemper…Isplete Milojka zimi i čarape kome zatrebaju.

Radili su cio život, ali i vodili računa o svom zdravlju. Već 30 godina Milojka svake godine je redovni posjetilac Pribojske banje, a Gojko malo manje. Nikada ne mogu da idu zajedno. Prvo ide Milojka, u avgustu, a Gojko nakon završetka povrtarskih radova.

Danas penzioner, Gojko se prisjeća kada je pohađao Školu učenika u privredi- srednju školu, koja je bila nedaleko od današnje zgrade Crvenog krsta. Završio je mašin-bravarski zanat u toj školi, bio poslednja generacija, jer je te, 1971. godine, kada je Gojko završio trogodišnji zanat, napravljena nova zgrada Srednje stručne škole.

– Iz te škole, u kojoj su bili samo zanati izlazili smo spremni za rad. Jedan dan smo išli u školu, a drugi imali praksu u ŠIK-u “Velimir Jakić”. U jesen 1973. godine počeo sam da radim na Cementari, kao rukovalac na mazutnoj stanici. Bili su to i počeci Cementare. Brat i ja smo na kredit kupili “Stojadina”, da bismo mogli putovati do Brvenice, jer sam radio po smjenama. Od tada nikada nisam bio bez auta. Nakon 6 godina i 8 mjeseci prešao sam u ŠIK “Velimir Jakić” da vozim radnički autobus. Mogao sam da ostanem na Cementari, ali sam prešao jer mi je više odgovaralo da vozim autobus – ističe Gojko. Po njegovim riječima bila je to odlična firma, plate, odnosi u kolektivu, ali se sve promijenilo dolaskom Dragana Brkovića na čelo firme koja je promijenila ime u “Vektru -Jakić”. Te tri godine su za Gojka, kaže, bile najteže i najmučnije u životu.

-Nikad ne mogu da zaboravim koliko su nas povrijedili i omalovažavali. Brković je od “Jakića” napravio spomenik drvnoj industriji. Ulazio sam na kapiju u to vrijeme kao da idem na sahranu. Istina je da je Božović govorio “Boljih i poštenijih radnika, a većih kukavica od Pljevljaka nema”. Bili su to pretežno ljudi koji nisu imali više mogućnosti za zaposlenje, vezani ugovorom po mjesec, ako bi se pobunili, ucjenjivao je, otpuštao. Nikad od “Vektre” ništa neće biti. Sve je pogrešno rađeno i sa ciljem da se uništi – iskren je Gojko. Tada je, kaže, “Vektra Jakić” imala oko 300,  a kada je počinjao da radi bilo je oko 6.000 radnika zajedno sa ŠPAD-om.

Imanje od oko 40 hektara, koje je dijeljeno od pradjede Krstonija na potomke, danas je malo. Gojko ima svega 98 ari, a brat Miomir hektar i 10 ari, pa nikada nisu mogli da drže više stoke. Dok su roditelji bili živi, imali su kaže Gojko 3 krave, a kada su se podijelili i formirali svoje domaćinstvo, drže jednu kravu.

-Uzimamo u zakup još livada, pored našeg imanja, pošto nam je za jednu kravu potrebno 350 bala sijena. Imam traktor i kosačicu, balirku uzimamo od rođaka. Sjećam se kada sam ručno kosio, sa 14 godina kosio sam naše imanje od dva i po hektara koje smo tada imali, jer je otac radio u Šumarstvu, a brat je bio u školi u Sarajevu – naglašava Gojko.

Od jedne krave Vučinići uspijevaju da sakupe sir za svoju porodicu ali i da prodaju.

-Danas krave ako se dobro paze daju i po 20 litara mlijeka dnevno, dok su ranije po 3, maksimalno do 12 litara. Kada je kosidba dođu svi da pomognu – kaže Gojko.

Rado se unučad okupljaju kod babe i djede u Brvenici. Anica je, kažu, najviše vremena provodila, ali i svi ostali dolaze.

-Ne bih mogla da živim u Pljevljima, nikada ne ostanem da noćim kada odem kod Tanje ili Sanje,  jedino kada odemo kod Nataše u Podgoricu, pošto ne možemo isti dan da se vraćamo. Volim selo, iako uvijek ima posla, na livadi, njivi, u kući – ističe Milojka i dodaje da je u Brvenici kada se udala više išla po vašarima i sijelima.

– U Domu za Osmi mart, 1. maj, 29. novembar, Novu godinu bio je vašar, a uveče sijelo, na kome je bivalo po 700 ljudi. Pun Dom, a isto toliko ljudi napolju. Išli bismo pješke za Vidovdan u Glisnicu, u Boljaniće za Petrovdan. Odzvanjala je muzika, pjesma, veselje. Toga nema odavno, već 30-ak godina – objašnjava Gojko.

Gojko je posadio novih 120 stabala šljiva i jabuka, ali ne rađaju svake godine. Iako je plodna zemlja, blizina rijeke nije pogodna za voće jer u beharu smrzne.

-Ali rakiju uvijek pečem. Ako ne rode, kupim šljive. Krompir sijemo svake godine od 100 do 120 kg, ove sam posijao 70. Ima za porodicu ali i za prodaju, ostalo povrće sijemo za svoje potrebe: pasulj, luk, šargarepa… U plasteniku gajimo papriku, paradajz, krstavac. Za zimnicu ne moramo da kupujemo. Imamo dobru vodu, ostao je stari izvor sa kojeg zalivamo povrće, a novi vodovod smo doveli prije dvije godine uz pomoć Opštine za 12 kuća, ovde u našem zaseoku Klijen, od kojih devet domaćinstva stalno nastanjeno – ističe Gojko.

Porodica Vučinić je primjer sloge i zajedništva, koja  dokazuje da se život u selu ne razlikuje od života u gradu, jer su svojim radom i pregalaštvom, stvorili oazu mira i harmonije kakvu u gradu ne bi imali.

S.Z.

Tekst objavljen u Pljevaljskim novinama