Priča počinje tu, gdje smo napajani ljubavlju, bezbrižnošću i pažnjom

Dragi čitaoci,

u moru vijesti i informacija koje su svakodnevno dostupne, ne mali broj njih ima i upozorenje na uznemirujući sadržaj, rijetki su sadržaji koji će vam ozariti misao i potaknuti na lična prijatna sjećanja, podsjetiti na ličnu sreću, zapitanost kako se svijet prebrzo promijenio. Nadamo se da ćete pronaći inspiraciju za vašu priču.

Zahvaljujemo Bojani Đačić na divnom eseju „Iskre mog djetinjstva“.

ISKRE MOG DJETINjSTVA

Kao dijete sam se radovala avgustu. Srećan je djetetov život, ako je sa prvim koracima svoga hoda zapamtilo ljepotu. Djetinjstvo je korijen čovjekovog života. Od uspomena je tkano platno duše. Ti otisci na duši su i danas tu, podsjećaju i opominju.

Njih sam, odlazeći svako ljeto iz bakine kuće, ponijela, i nikad ih nisam zaboravila. Bili su dječiji, potresni, upozoravajući, godinama nanizani poput najljepših bisernih niti, postali su ogledalo u kojem sam tražila odraz svoga postojanja.

Tako mala, bila sam svjesna nedorečenosti života i nerazumijevanja. Kako ja, kao dijete, koje niko ne uzima zaozbiljno, da objasnim koliko volim babu, kiku, babinu kuću, miris lučevine u vunenim rukotvorinama, opanke ispred kućnog praga, luku pored rijeke, vodenicu i valjaricu, mostić preko jaza, jabuku, na desetine ih je bilo, ali ona kod kačare, ta je bila najsočnija i najslađa, sir u drvenoj kaci, čorbu iz plehanog tanjira, pitu i hljeb iz dotrajalog pleha… Svaki pedalj te surove zemlje, svaki kamenčić o koji bih se spotakla trčeći pred bakino stado, svaki skrckani lješnik, pa i onaj pijetao koji bi me pojurio, orao koji bi vrebao kokoške, čekićanje valjarice koje bi me budilo, sve je tu bilo najdraže i najljepše, sve se tu voljelo do nedokučivih nebeskih skrivnica. O mom doživljaju, o toj nepojmljivoj ljubavi, pisala bih svakog septembra, po povratku u školske klupe, ali ni učiteljica se nije trudila da malo više promisli o tkanju duše djeteta koje je vapilo za svojim zavičajem.

 Nego, da se vratim na „okuku“….

 – Eno s okuke okrenuše kola vamo, kod nas dolaze. Znak je bio da stižu neznani gosti.

– Idite zatvorite vratnice na okuci. Bila je jasna opomena da stoka ne smije da prođe u tuđe.

 Pred sami sumrak, kad bi se stoka vraćala, opet bi se čuo zvižduk i ime djeteta koje je na vidiku: – Trči na okuku otvaraj vratnice, eto Miljane s kravama…

Pričali su mi, kako se brat od tetke sa okuke nizbrdicom spustio na biciklu bez guma, pa kad ga je tetka pod kruškom onako izdrljanog dočekala i naklepala, više mu na pamet nisu padale ovakve avanture.

Za nas, odrasle u Vojvodini, okuka bi bila raskrsnica, ali ajde, usvojismo okuku (zapravo, to je krivina na uzbrdici, na kojoj se sa džade skreće kući), usvojismo i šifonjer, skorup, žmire, kumpijer, ajvar – ali ne onaj, mamin, od pečenih crvenih paprika, nego onaj što se pravi od iznutrica, grdna mi je bila pomisao na taj ajvar.

Nego, krije okuka potok isplakanih suza…

Priča se začinje tu, gdje se nebo grli sa Ljubišnjom i gdje sunce istom putanjom hodi, tu, gdje smo napajani ljubavlju, bezbrižnošću i pažnjom, tu, za tom bakinom trpezom preobilja.

 Tu je preslica prela samo za moju dušu i moje srce. Priča se začinje, tamo gdje i suza, u istoj čauri im klica sazrijeva. Istom se vatrom dno duše zažari, istom izmaglicom zamute zenice, kada na put krenu doživljaji iz vodenice, Toplog vira, sa Ledinaka, iz Ždera i Čabra, iz Višnje dok su se otkosi grabili, oko pojate dok smo „bubali“ jedni druge igrajući žmurke, istim žarom putem suze ili bakine rečenice „Blagoš moje dječice“.

I dok, još jednom, pred sami polazak, udišem beskraj ljepote, pogledujući na okuku, ukorijenjen, nijemi i nevidljivi bol me guši, suze naviru, nespokojstvo obuzima cijelo biće, treptaj dječije radosti prekinulo je paljenje stojadina, jek gusala na audio kaseti i znak za polazak.

Dok su tata i majka navijački bodrili stojadina, ne bi li bez trzaja i gašenja, kao metak izletio na okuku, željela sam da na mom vidiku bude kućni prag, česma, baka ubrađena amerinkom. Mahala sam bez prestanka, sve dok mi se kuća i baka nisu izgubili iz vida.

 – Išćerasmo ga.

Prostrujala bi tatina misao kad izađosmo na okuku. Kroz hrastovu šumu, suznih očiju tražila sam česmu, prozorče na maloj sobi, ponjave na tarabama. Pomislih, od stare kuće mogu još jednom da okrznem pogledom krov i klupu ispred kuće. Dok me majka tješila, grleći me i brišući mi suze, ja sam se borila za ono moje, još jednom – do sledećeg avgusta.

Skidajući prašinu i paučinu sa prohujalih i izbledjelih decenija ne bivaš nimalo iznenađen kada među „starudijom“ odjednom sine neko zrnce istine punim sjajem, pa se osjetiš kao kopači zlata koji poslije mučnog kopanja odjednom imaju na dlanu zadivljujuće veliki grumen zlata. Istom mjerom se raduješ i kada umjesto povećeg grumena zlata budu sitna, jedva vidljiva zrnca zlata koja sijaju podjednako kao i onaj veliki grumem. Ta zrnca zlata su trenuci koje si proživio, a u kojima si bio cjelovit, krilat, ispunjen ljubavlju i voljen. Kada sa udaljene vremenske tačke osmotriš prošlost onda shvatiš da su samo sitni djelići, ono što se dešavalo u jednom danu, zapamćeni, a da je sve drugo progutao mrak zaborava.

Od tih sitnih djelića nastaju akordi, koji čine najljepše iskre djetinjstva.

Bojana Đačić