“Plata mi je bila sigurnost, ali selo oslonac”

Imao je priliku da napusti selo, ali ljubav prema selu uvijek je bila jača od svega. Nikada nije pomišljao da napusti ognjište gdje je rođen, jer mjesto gdje je rođen je njegova sigurna luka u kojoj je najsrećniji. Srdačni i veseli domaćini SvetkoSveto (63) i Milka-Bela (51) Prijović iz Rađevića sa zadovoljstvom pričaju o životu i radu na selu, porodici, planovima…

Sveto je radio u ŠIK-u “Velimir Jakić”, Građevinaru, “Šupljoj stijeni”, “Šumarstvu”, odakle je otišao na Biro rada, a penzionisan je nakon sticanja prvog uslova, u 62. godini.

-Sve vrijeme sam putovao na posao iz Rađevića. Ustajao sam u pola 4, pješačio do Gradca, oko sedam km, kasnije autobusom do Ljubišnje. Popodne bih se vraćao kući i nastavljao poslove na imanju – kaže Sveto, dodajući da takav način života nije bio lak i odrazio se na zdravlje.

Kao i mnoga sela naše opštine i Rađevići su ostali sa nekoliko staračkih domaćinstava, ali Beloj i Svetu puna je kuća potomaka, koji iako ne žive sa njima, dolaze skoro svake nedelje. Život su im uljepšali Ana, Anđa i Milan, koji su Beloj i Svetu podarili šestoro unučadi: Ognjena, Teodoru, Andreja, Kristinu, Miu i Adrijanu, dok je sedmo unuče na putu.

– Danas je život na selu gospodski. Sve je mnogo lakše. Za nekoliko dana završimo kosidbu. Svi dođu da pomognu. Ranije smo držali najviše po tri krave, a danas imamo pet krava. Naše imanje od 6 ha nije nam dovoljno već uzimamo za kosidbu još od prvog komšije. Imamo kosačicu, a za baliranje angažujemo komšiju – ističe Sveto i dodaje da najveći prihod imaju od prodaje sira.

-Sir prodajemo po cijeni od 6 evra u Pljevlja, ali stiže i na primorje, Žabljak, Podgoricu – kaže Sveto.

Dom Prijovića odiše harmonijom i poštovanjem. Sveto i Bela su u skladnom braku 33 godine. Poznavali su se odmalena. Bela je rođena u Strahovom Dolu u porodici Drobnjak.

Kako su se ranije djeca vaspitavala da rade od malih nogu na selu, objašnjava Bela na svom primjeru.

-U prvom razredu majka mi je dala igle u ruke i naučila da pletem. Sve sam ručne radove radila, osim tkanja. Od malena smo naučeni da radimo, tako da nam ništa nije teško – naglašava Bela, dok Sveto dodaje da je od pet godina počeo da čuva jagnjad.

-Ručno smo kosili, tako da je kosidba trajala mnogo duže nego danas kada imamo mehanizaciju. Ali vaspitavani smo da znamo da radimo i to u pravo vrijeme smo počeli da učimo kako bi se snalazili u životu. Baš zbog toga smo mogli i da se snađemo i da su nas bacili u pustinju, mi bismo se i tu snašli – kaže Svetko.

Vrijedna porodica Prijović danas ima sve uslove kao u gradu. Porodična kuća koju je sagradio Svetov otac, vremenom je renovirana, a u kući je sve uredno i čisto, za šta se pobrinula brižna domaćica. Dnevnu sobu krase fotografije unučadi, a na licima babe i djeda osmijeh kada pričaju o potomcima. Najsrećniji su, kažu, kada su svi na okupu. Najveće bogatstvo za njih je brojna porodica.

Na pitanje da li ima budućnosti za opstanak sela, Sveto odgovara da nije optimista.

-I da se desi neka nevolja pa da mladi moraju da se vraćaju na selo, ne bi mnogi uspjeli, jer ne znaju i nisu naučeni da rade. Evo primjer moga sina Milana koji od malena radi sa mnom, ali kada mene ne bude, nisam siguran kako će se sam snaći u ovim poslovima na selu – navodi Sveto.

Po njegovim riječima plata koju je zarađivao u državnim preduzećima predstavljala je sigurnost za njega i njegovu porodicu, ali selo je Svetu uvijek bilo oslonac.

-Mir koji ovde imam, u gradu nemam. Sami raspoređujemo svoje vrijeme. Ako odem na jedan dan da posjetim djecu i unučad, jedva čekam da se vratim. Danas ko je zdravo i može da radi, može od poljoprivrede fino da zaradi. Koristimo i subvencije koje daju država i Opština, možemo lakše da prodamo naše proizvode. Sjećam se kako smo ranije pješke do Boljanića, potjeram tele da prodam, pa ako ne uspijem, moram da vratim. Danas trgovci dođu kući i ne moramo nigdje da idemo – objašnjava Sveto.

Vrijedni ljudi, kao što su Bela i Sveto svojim radom i zalaganjem pokazuju da su spremni da rade, pomognu djeci, jer za njih rad predstavlja zadovoljstvo. Pogled na vrt, baštu, plastenik, livade, svakodnevno pružaju zadovoljstvo ovim ljudima, jer i priroda daje koliko se u nju uloži.