Održavaju čitavo selo i planiraju razvoj seoskog turizma

U posjeti porodici Mikaila i Verice Grujičić iz Dubočice

Kada čovjek ima volje i ljubavi za posao koji radi onda su i rezultati vidljivi. Preko tri decenije ulažu u razvoj poljoprivrede, čak su i zajednički stan u Moćevcu prodali i svoj dio uložili u poljoprivredu. Kao krunu svoga rada voljeli bi da zaokruže proces i da svoje proizvode ponude turistima, kojima bi omogućili smještaj u svom selu. Kuća vrijednih domaćina Verice (54) i Mikaila (55) Grujičića u Dubočici ispunjena je radosnim dječijim glasovima unučadi i pod jednim krovom u slozi i razumjevanju žive tri generacije. Pomažu se i poštuju, a osmjesi na dječijim licima pokazuju da su obasuta ljubavlju svih članova. Verica i Mikailo su 34 godine u skladnom braku, a najveće bogatstvo su njihovi potomci: Ivana, Marijana, Bojana, Miloš i njegova supruga Milica i unučad Nikolija i Pavle.

Zajedničkim snagama, uz mnogo rada i truda, unapređivali su stočarstvo i izabrali su život u selu, dok su djeca išla u školu i boravila kod babe u Moćevcu, koja je radila u Rudniku uglja, od koga je dobila stan.

Mikailo ima tri godine radnog staža, radeći povremene poslove u nekoliko firmi u Pljevljima. Vlastitim snagama i uz pomoć djece, borili su se da unaprede uslove i olakšaju sebi život na selu. Bez pomoći države napravili su novu štalu, siraru i bazen za vodu od 120 kubika. Imaju potrebnu poljoprivrednu mehanizaciju: dva traktora, kosačicu, balirku, muzilicu. Kažu da vole selo ali da su danas sela zimi napuštena i da ožive pomalo ljeti.
Grujićići su u početku imali dvije krave a danas 11 u savremenoj štali. Porodično nepodijeljeno imanje od 14 ha a manji dio se kosi dok je ostalo ispaša. Članovi su Udruženja proizvođača Pljevaljskog sira i nadaju se da će se ovog puta dovesti uspješno do kraja proces sertifikacije proizvodnje sira. Verica kaže da imaju obrazce koje popunjavaju za svaki sat proizvodnje, količine i temperaturu mlijeka, podsiravanje, proces zrenja, mliječnu masnoću, temperaturu prostorije.

-Prodajemo sir stalnim nakupcima iz Podgorice. Nemamo problem za plasman sira. Sada smo u procesu brendiranja pljevalsjkog sira, a pošto smo smo članovi Udruženja, da bi doveli ovaj proces do kraja, moramo svakodnevno da vodimo zahtjevnu evidenciju – kaže Verica.

Kosidba traje i po dva mjeseca, pošto kose oko 80 odsto imanja sela Dubočica, a za stoku je neophodno preko 2.000 bala. Najviše posla Grujičići imaju ljeti, dok traje kosidba. Iako je Dubočica na nadmorskoj visini od 800 metara, voće ne uspijeva, a povrće siju samo za svoje potrebe. Kada pečurka rodi, porodica je angažovana kako bi dopunila kućni budžet.

Sin Miloš radi povremeno u Pljevljima, nema stalno zaposlenje. Grujičići su zainteresovani za razvoj seoskog turizma jer smatraju da su prirodne ljepote sela, smaragdni menadri Ćehotine, plaža na kojoj se nekada kupalo i domaća hrana idealni za zdrav odmor. Najviše ih, kažu, u ovim planovima ograničava putna infrastruktura, zahtjevni biznis planovi koji se traže za opremanje turističkih objekata, pa se nadaju stručnoj i finansijskoj pomoći Opštine i resornog ministarstva koje raspisuje konkurse za razvoj ruralnog turizma.

-Turisti već destak godina dolaze sa kamp prikolicama, ostaju ovde po nekoliko dana, svraćaju kod nas, kupuju naše proizvode. Tako da smo vidjeli da bi i mi mogli da ugostimo turiste na našem domaćinstvu da im ponudimo našu hranu koja je ovde zastupljena. Turisti vole tradicionalna jela: pite, kačamak, domaću pršutu, sudžuk, sir, kajmak, sokove, džemove, a svega toga ima kod nas. Milica voli da sprema hranu. I ona i Miloš su zainteresovani da pomognu u osnivanju više smještajnih jedinica za etno domaćinstvo koje želimo da otvorimo – naglašava Verica.

Selo Dubočica, udaljeno je samo 15-ak km od grada, sa toliko ljepota u kojima bi turisti mogli da uživaju.

 Za početak, priča Verica, planiraju da za smještajne kapacitete osposobe drveni ambar i opreme drugi sprat na objektu sirare.

Grujičići su jedino domaćinstvo koje bitiše u ovom selu, dok je nekada bilo 14 domaćinstava. U ljetnjem periodu Dubočica postaje življa, kada ljudi dolaze da provedu odmor u selu koje je svojim potencijalima veoma primamljivo za odmor i relaksaciju od užurbanog gradskog života. Otilovićko jezero, meandri Čehotine, livade bogate raznobojnim cvijećem, vazduh koji opija… razlozi zbog kojih vrijedi doći u Dubočicu. Ni naši sugrađani nisu svjesnih ovakvih ljepota koje nam je priroda podarila, a koje su u našoj blizini prostiru. Stranci više cijene naša sela, prirodne ljepote, gastronomsku ponuda karakterističnu za naše podneblje. Kada smo se popeli na brdo iznak porodične kuće proizor je bio nevjerovatan. Pogled na meandere sa druge strane vidikovca, zbog kojeg su meandri Ćehotine postali popularni. Mir, tišina, spokoj i pogled na Otilovićko jezero – najbolje su preporuke da će turisti rado obilaziti Etno domaćinstvo porodice Grujičić, i da će biti stalni gosti s obzirom na ljubaznost domaćina i prirdno okruženje ovog prelijepog sela.

Iako je majdan u neposrednoj blizini imanja Grujičića, makadamski put još nije nasut pa Grujičićići očekuju da će predsjednik Opštine Pljevlja ispuniti obećanja da će prioritet u izgradnji puteva imati kuće u kojima se žive svih 12 mjeseci i imaju mladi naraštaj.

-Put je u lošem stanju. Da Miloš ne održava ovu dionicu, ne bi mogli prilaziti kući. Naročito zimi kada padne snijeg, i kada su kiše, koje uništavaju put. Tek smo prije dva mjeseca dobili putara. O sanaciji puta iz lokalne uprave samo pričaju pred izbore – kaže Verica, koja je rođena u Obardama, u porodici Zindović.

Srećna je Verica kada se okupi čitava prodica, posebno sa unučadima koji ovde na selu žive na čistom vazduhu, jedu zdravu hranu. Dok pričamo sa Grujičićima vesela dječija graja u kući uveseljava nas. Samo da je više ovakvih porodica i mlađih ljudi koji ostaju na selu da žive. S obzirom da Grujičići cio život rade na selu, sigurni smo da će i etno domaćinstvo koje planiraju da otvore biti isto tako uspješno kao i domaćinstvo koje su do sada gradili.

S.Z.

Tekst objavljen u Pljevaljskim novinama, iz arhiva