Branko Radičević jedan je od trojice najvećih i najboljih srpskih pjesnika iz epohe romantizma. Rođen je u Slavonskom Brodu 1824. godine, dan uoči Svetog Aleksija, po kome je dobio kršteno ime. 1830. preselio se s porodicom u Zemun te tamo završio pet razreda najprije srpske, a onda njemačke osnovne škole. Upisao je gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a sedmi i osmi razred završio je Temišvaru, gdje se opet preselio s porodicom.

Nakon gimnazije Radičević je upisao studij prava u Beču, ali je nakon tri godine od njega odustao. Ipak, Beč je bio ključno mjesto za Radičevićev kasniji književni rad. Tamo je bio dio kružoka srpske omladine koja se zanosila narodnim preporodom i reformom jezika koju je započeo Radičevićev lični prijatelj Vuk Stefanović Karadžić. Upravo pod njegovim uticajem, Radičević je svoju prvu zbirku pjesama napisao na narodnom jeziku. Zbirka je objavljena u Beču 1847. godine, a njene pjesme i danas se smatraju jednim od najboljima koje je pjesnik stvorio. Prije nego je objavio svoju prvu zbrku, Radičević je promijenio svoje ime u Branko. Objava pjesama na narodnom jeziku nije bila uobičajena za to vrijeme, ali je potpuno bila u duhu tadašnje romantičarske ideje.

U to vrijeme, u tadašnjoj Habsburškoj monarhiji događala se revolucija, pa je Radičević otišao uz Beča i živio u Sremu, a onda i u Beogradu. Zbog njegovih revolucionarnih stavova, bio je protjeran iz Beograda iz straha da ne počne da svojim idejama unosi nemir među beogradskom omladinom. Tada je Radičević obolio od tuberkuloze.

Iako se vratio na studije medicine, Radičević je počeo da se intenzivno bavi i poezijom. Inspirisan Vukovom reformom, počeo je piše epske pjesme, pod uticajem narodnih pjesama. Objavio je 1851. godine drugu zbirku pjesama, ali epske pjesme nijesu bila toliko uspješne kao njegove lirske pesme. Radičević je pisao i elegije, pogotovo nakon što mu je porodicu pogodio niz smrtnih tragedija. Radičević je i sam već bio ozbiljno bolestan, pa su mu se posljednje pjesme ticale njegovog odlaska sa ovog svijeta i pozdrava s životom.

Radičević je umro 1853. godine u Beču, u 29. godini života. Posthumno mu je 1862. godine objavljena još jedna zbirka pjesama, onih koje je napisao pred samu smrt. Radičevićevo tijelo preneseo je u Stražilovo, mjesto gdje je proveo dječaštvo i ranu mladost, a za koje je uvijek želio da mu bude posljednje počivalište.

U čast i spomen ovog velikog romatičarskog pjesnika od polovine prošlog vijeka dodjeljuje se Brankova nagrada, nagrada za najbolju debitantsku zbirku pjesama na srpskom jeziku autoru do 30. godine života. Od 2006. godine dodjeljuje se i Nagrada Branko Radičević stranom pjesniku, za doprinos savremenoj poeziji.

Izvor: lektire.rs