Lazar Cupara – omiljeni učitelj mnogih generacija

“Djeci prilazim kao prema odrasloj osobi i sa poštovanjem” 

Ako učitelj voli samo posao, on je dobar učitelj. Ako učitelj voli učenika kao otac ili majka, on je bolji od onog učitelja koji je pročitao sve knjige ali ne voli ni svoj posao, ni đake. Kad učitelj sjedini ljubav prema poslu i prema učenicima – on je savršen učitelj, zapisao je Lav Tolstoj. Ove riječi najbolje opisuju učitelja, našeg sugrađanina, Lazara Cuparu, koga učenici obožavaju, jer radom i predanošću poslu ostavlja jedinstven trag na živote učenika kojima je predavao i kojima danas predaje. Učenici učitelja Lazara doživljavaju kao člana porodice, izvor inspiracije, motivacije i nadahnuća. Lazar djecu uči, prije svega, da budu dobri ljudi, da slede svoj obrazovni i životni put, da predahnu kada zatreba, ali da ne odustaju od sebe i kada naiđu na neke prepreke. Daje im vjetar u leđa i oblikuje njihovu budućnost svojim znanjem, ljubavlju i posvećenošću. Strast prema podučavanju i brigu za njihovu dobrobit, učenici prepoznaju i uzvraćaju na najbolji način svom učitelju – usvajanjem znanja i postizanjem uspjeha, za koje su zahvalni učitelju od koga su naučili najvažnije životne lekcije. Posao uučitelja je svakim danom sve izazovniji, ali Lazar se trudi već 21 godinu da svoje znanje usavršava, i da kreativnošću i mladalačkim duhom učenike podstiče da na lakši i brži način savladavaju gradivo. Kako kaže, želi da nauči djecu kako da uče, da sarađuju, da sami dolaze do novih znanja, da budu uporni, borbeni.

– Moj cilj jeste da ih naučim zajedništvu, da se oni slažu i da uvažavaju jedni druge, da pomažu jedni drugima i da nose lijepe uspomene iz škole. Ljubivoje Ršumović kaže: “Dete moraš da posmatraš, al mu nemoj na put stati, što ga pre čovekom smatraš, pre će čovek i postati”. To bi trebalo da nam bude moto u vaspitavanju djece. Trebalo bi djecu da pustimo da rastu, da ih posmatramo. Prilazim djeci kao da smo vršnajci i sa razumjevanjem njihovih potreba. Roditelji danas, često, nesvjesno griješe, jer se previše zaštitnički ponašaju prema djeci, ne daju im da budu samostalna. Ne dozvole im da padnu, da ogladne, ožedne … Iz najboljih namjera omoguće djeci sve, ali ih tako ne spreme za život i sprečavaju ih da se osamostale – priča Lazar.

Učenici ga vole i uvažavaju iako prema njima pokazuje određenu dozu strogoće. Shvataju da je to za njhovo dobro, i da sve što obeća to i ispuni.

– Svako dijete kada dođe u školu sa osmijehom na licu dočekam i popričam da bi zavolio učitelja. Kada zavoli učitelja zavoljeće i školu i učenje. Važan mi je koncept “Škole pod vedrim nebom” i trudim se da učenike učim na praktičnim primjerima koje će zapamtiti. Imali smo radionicu snalaženje u šumi u saradnji sa Lovačkim društvom. Sa prošlom generacijom sam u izložbenom prostoru na izložbi starih kuća u Pljevljima održao čas književnosti učenicima gdje sam pročitao priču “U cara Trajana kozje uši”, kao u stara vremena kada su čitali priče pored ognjišta. To je djeci veoma interesantno i mnogo više zapamte nego kada je čas u učionici. Sa Ekološkom sekcijom sam napravio dokumentarni film o Breznici, gdje sam djecu na primjeru upoznao kakva je Breznica od izvora do ušća. Vodim đake na izložbe, vodio sam ih i u “Gradir Montenegro”… svugdje gdje mogu nešto novo da nauče i na primjerima shvate – ističe Lazar.

Upitan kako danas djecu motiviše da uče, Lazar odgovara da je veoma važno vaspitanje koje donosu od kuće i iz kakve porodice potiču.

-U školi se obrazovanje nadograđuje. Kada upoznam dijete vidim da li potiče iz funkcionalne porodice, jer smatram da je porodica osnov svega i iz zdrave porodice postaju uspješni ljudi. Po načinu razmišljanja, pristupu školi, shvatim da li djeca školu shvataju kao obavezu. Meni je svako dijete jednako bez obzira da li je to dijete radnika, profesora, doktora… Trudim se da im na primjerima ljudi koji su uspjeli pokažem da su sve postigli svojim radom i upornošću da bi se i u njima stvorila želja za učenjem. Ne moraju dobiti diplomu doktora, ali je bitno da se snađu u životu, jer bez obrazovanja ne mogu – naglašava Lazar. Kaže da traži konstantan rad i nikada ne najavljuje testove, jer smatra da učenik mora da bude uvijek spreman za čas.

-Nemam problem ni sa učenicima, a ni sa roditeljima, sa kojima imam odličnu saradnju, a koja je veoma bitna za dijete. U našoj profesiji stalno moramo da balansiramo. Svako dijete je priča za sebe i svakom djetetu moram prići na poseban način. U prvom razredu svako dijete pohvalim, ali već u drugom se iskristališe znanje učenika. Dajem učeniku vjetar u leđa većom ocjenom ako vidim da se trudi i ne želim da budem policajac da hvatam trenutak kada ne zna da ga kažnjavam – smatra Lazar.

Sa nostalgijom se prisjeća kako je upisao Učiteljski fakultet u Užicu.

-Prve dvije godine učio sam samo da je manje ispita na broju. Tek na trećoj godini, kada smo počeli praktičnu nastavu, shvatio sam da je ovo poziv za mene u kome sam se pronašao. Ne bih umio ništa drugo da radim. Djeca me podmlađuju. Studentski dani koje sam proveo u Domu bili su mi najbezbrižniji i najbolja škola za život u kojoj sam stekao prijatelje sa kojima sam i danas u kontaktu. Dom su nam bile 4 barake, a peta je bila kupatilo, ali smo bili zajednica i naučili da pomažemo jedni drugima, pa se i ja trudim da to što sam iz Studenskog doma naučio da prenesem djeci. U ovom vremenu otuđenosti, da se vratimo zajednici, da pomažemo jedni drugima. Djeca nisu otuđena, mi ih otuđujemo, mi im biramo društvo, zanimanje… – pojašnjava Lazar.

Počeo je da radi u Vijencu u PJ OŠ “Ristan Pavlović” mjesec prije odbrane diplomskog rada.

-Tu sam ostao 11 mjeseci. Imao sam dva đaka. Nakon Vijenca otišao sam na odsluženje vojnog roka u Kumbor, a nakon završetka vojnog roka počeo sam da radim u matičnoj školi “Ristan Pavlović”. Kasnije sam pet godina radio u Otilovićima, i sada opet radim u OŠ “Ristan Pavlović”. Lijepo je raditi u seoskim školama gdje vlada prijatna, kućna atmosfera, ali malo je teže jer za jedan čas sam imao 4 plana da uradim pošto su u istoj učinici bili učenici različitih razreda – kaže Lazar. Ponosan je na svoje đake kad ih sretne, odlično pamti likove, mjesta gdje su sjedeli, rođendane.

-Ponosan sam kada ih sretnem zajedno da se druže, da su zadržali to zajedništvo na kojem sam potencirao i da su postali uspješni ljudi. Sjećam se naročito moje prve gradske generacije, u kojoj je bilo 27 đaka, od kojih je 13 lučonoša, koje su zadržali i u Gimnaziji. Danas su to mladi ljudi koji imaju 24 godine, neki od njih su završili fakultete, neki još studiraju, pojedini nisu nastavili fakultet, ali su uspješni u poslu kojim se bave. U bilo kojoj profesiji, pa i ovoj našoj, najvažnija je društvena svijest i odgovornost – ističe Lazar. Kako navodi drago mu je kada mu roditelj kaže da je njegovo dijete danas uspješno zahvaljujući učitelju zbog koga je zavolio matematiku ili da učenik tek u srednjoj školi ili na fakultetu shvati koliki je trag ostavio učitelj na njegovo obrazovanje.

Zadovoljstvo je bilo upoznati ovakvog prosvetnog radnika, koji nesebično dijeli znanje i stiče poštovanje i povjerenje kako đaka, tako i njihovih roditelja, ali i svojih prijatelja, familije… kojima se trudi da pomognu kada god je u mogućnosti.

“Sve je Božija promisao”

Samo je lijepe i važne trenutke u životu Lazar doživio u školi. Srećan je u učionici, ali još više ga usrećuje porodica, supruga i djeca. Tako je, kako kaže, slučajnošću ili Božijom promišlju, upoznao suprugu Draganu, rođenu u porodici Petrović, koja je pripravnički staž dobila da radi kod Lazara.

-Trebalo je da dođe kćerka moje koleginice, ali ona je otišla u međuvremenu u Podgorici, tako da je na to mjesto došla Dragana 2. aprila, a vjenčali smo se 11. oktobra iste godine. Posle nedelju dana shvatili smo da smo jedno za drugo. Kao kruna šesnaestogodišnjeg braka jesu troje djece koji su odlični đaci: Neda, Jakov i Jevrem. Jakov je je sa svojim timom balkanski šampion u karateu, a Jevrem je vicešampion, takođe u karateu. Djeca prosvetnih radnika moraju više da se dokazuju. Koliko god da se trude djeca će smatrati da im je poklonjeno a nastavnici i profesori traže više znanja od njih baš zbog druge djece – iskren je Lazar.

Svu djecom smatra svojom, ali u šali za svoju djecu kod kuće kaže “To su moja privatna djeca, dok su na poslu državna”.

-Neda, Jevrem i Jakov nemaju nikakvih zabrana, ali znaju kako da se ponašaju jer mi im dajemo primjer. Vodim se starom izrekom i tako ih vaspitavam “Poštuj Boga i starijeg” i sve će doći na svoje mjesto – zaključuje Lazar.

S.Z.