Ide naprijed - svaki novi dan je nova prilika

U posjeti porodici Milke Petrović iz Kosanice

Ne želi da gleda unazad, niti da se sapliće o stare greške, a ni da broji izgubljene prilike. Sve što joj je život oduzeo, kaže da je ostavio prostor za nešto novo. Vrijedna i nadasve požrtvovana za svoju porodicu, Milka Petrović (51) iz Kosanice, zaseoka Paćevina, danas je glavna domaćica u kući, gdje živi sa ocem Jagošem (83). Spletom životnih okolnosti Milka je ostala da živi u Paćevini, mjestu gdje je rođena i koje joj pruža mir, gdje je srećna i ispunjena.

Najveće bogatstvo djeda Jagoša su potomci: tri kćerke Zorica, Milka i Dragica i sin Darko od kojih ima četvoro unučadi i dvoje praunučadi. Cio život Jagoš živi na selu, od poljoprivrede obezbjeđuje egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Sa suprugom Miljom, koja je bila rodom iz Foče, bio je u skladnom braku do 2007. godine, kada je supruga preminula od karcinoma. Porodica Petrović se oduvijek bavila poljoprivredom, i na imanju do 15 ha držali su 12 krava, 80 ovaca.

Pominje Milka majku i babu, hvali ih kako su bile izuzetno vrijedne domaćice. Vedra duha, lijepa, stasita i komunikativna, Milka je nadasve skromna, a ima srce puno ljubavi, zlatne ruke i veliki je borac.

– Ne znam ni sama koliko su samo napravile sira i kajmaka u ovoj kolibi, koja je danas zatvorena. Ovce smo prodali nakon majčine smrti, pa kajmak više ne pravim. Danas držimo šest krava. Brat Darko, koji živi sa porodicom u Baru, nam je desna ruka. Pomaže nam mnogo. Svi dođu da pomognu ljeti kada je kosidba, sakupimo se i za Đurđevdan. Pošto imamo mehanizaciju, za desetak dana pokosimo i izbaliramo sijeno – priča Milka. Svu mehanizaciju koju posjeduju kupili su svojim sredstvima, dok su preko IPARD-a sad konkurisali za traktor, a uz pomoć Ministarstva poljoprivrede nabavili su tri junice iz Austrije.

Sposobna je Milka i umješna u svim poslovima na imanju. Od malih nogu naučena je na rad. Sa samo 4 i po godine čuvala je ovce sa djedom, sjeća se kad nije bilo mehanizacije pa su ručno kosili, sakupljali sijeno… Od 2000. godine najveći teret poslova Milka je preuzela. Danas, uz pomoć oca, svakodnevno vodi računa o imanju, ali ističe da je brat Darko uvijek tu kada zatreba, kao i sestre koje dođu kada su u mogućnosti, zbog svojih obaveza.

Kako život može da bude nepredvidiv, pokaže da često čovjek ne može ništa da planira, što je i Milka doživjela na svojoj koži. Za kratko vrijeme baba se razboljela i umrla, brat se oženio i otišao od kuće, zet je umro, a majka 2007. godine.

– Svjesna sam bila da otac sam nije mogao ovdje ostati da živi. Uvijek se trudio i neumorno radio i od poljoprivrede izdržavao porodicu. Nisam mogla da ga ostavim samog, on i danas radi na livadi i u štali sve poslove, ali u kući nije navikao sam ništa da radi. Nikada on ne bi napustio ovo imanje, niti bih ja mogla da dopustim da ode u Dom za stare – iskrena je Milka. Tako je Milka svoj život vezala za porodično imanje, koga sa mnogo ljubavi i volje obrađuje. Ništa Milki nije teško, niti se libi da radi kako muške, tako i ženske radove. Naučila je i ručnom kosom da kosi, vozi traktor, a od 2006. godine vozi džip koji joj od velike pomoći kada ide u nabavku namirnica u grad. Naglašava da su nekada u prodavnici u naselju, kako mještani nazivaju dio Kosanice nedaleko od škole, imali sve da kupe, od najmanje sitnice, do prehrambenih proizvoda, posuđa…

Najveću zaradu, ističe, ostvaruju od prodaje sira, koji prodaju u Podgorici nakupcima po cijeni od 6 i po evra.

-Nije bilo kuće ranije koja nije držala ovce, sad nema ni jedne ovce u Paćevini, koja je udaljena 30 km od grada. Da imam još sira, mogla bih sve da prodam. Ali nas je dvoje i ne stižemo. Može da se živi od poljorivrede, kada ima radne snage dovoljno. Ranije su bile porodice sa dosta članova, i svi su bili raspoređeni. Neko da čuva stoku, da kosi, drugi u kući… U našem zaseoku u sedam kuća danas živi 16 članova Petrovića – objašnjava Milka.

Po njenim riječima iako je život danas lakši u selu, zbog mehanizacije, premija koje daju Opština i Ministarstvo poljoprivrede, ko jednom ode u grad ne vraća se u selo.

-Nema na selu ni slobodnog dana, godišnjeg odmora, bolovanja. I kada sam prehlađena, i sa visokom temparaturom moram da odem u štalu. Nekada se dešava u ljetnjem periodu da legnem tek u pola pet ujutru. Cijeli dan sam u poslu, ujutru ustajem u sedam sati, pomuzem krave, spremim doručak, onda na livadu, grabimo sijeno, gdje ne može grabilica da priđe, pa se vratim kući ručak da spremim, usirim, kasnije večeru spremam, zatim sakupim sir. Ako imam više sira moram da promijenim surutku, pa se dešava da imam porudžibine koje moram da spremim za prodaju – naglašava Milka.

U vrtu, za svoje potrebe siju krompir, luk, šargarepu. Zemlja je plodna, ali na nadmorskoj visini od 1.300 metara na kojoj je smještena Paćevina, voće ne uspijeva.

Milka kaže da joj je u zimskom periodu lakše jer su poslovi, većinom, vezani za kuću.

-U Paćevini se još uvijek držimo složno. Kada god zatreba pomažemo jedni drugima. Struja je najveći problem, jer je slab napon. Zime su, poslednjih godina bez velikog snijega, put nam slabo čiste, većinom mještani kada je neophodno – ističe Milka.

Na pitanje kakvi su joj planovi, Milka odgovara samo da je zdravlja, pa koliko može radiće.

-Uvijek gledam naprijed. Ka onome što tek dolazi, ka snovima koji čekaju da ih ostvarim. Svaki novi dan je prilika da krenem ispočetka, da budem jača, mudrija i srećnija. Idem naprijed bez straha, jer ono najbolje tek dolazi – zaključuje Milka.